4.

Prema toj plimi sumračnog vida, tijelu toplih vlati, rone krošnje zvjezdane.

Na gorkim tetivama o tlu probodenih dahova, o zvjerskom sudioniku draganja koji se zaklanja za lik bližnje zore. Koji si počinuo u glazbenom ugrizu i bio bljedilo trenutka spočitnutog ruševinama svjetlosne tragedije, odasvud krše ti se ususret pusta dijela tvoga pogleda!

U času najvišeg isijavanja budim te iz soli munje i pokazujem ti tvoj zgromljeni vrhunac. Lice ukresano u nevremenu, grud pretpostavljena pobjednoj pećini udvaja se oblakom. Odoljet času neprimjerene jasnosti, kažeš, razorit se na nekim savršenim vjeđama! Rasaniti se u cjelcu!