7.

Dahovi, stijenke noći, stupnjevitosti uspona koji sjemenkom prostora svladava bijesna stoljeća.

Ni vjetar ne nadire s više krajina da bi nas priljubio. Uskladive nam grudi podižu seizmička zdanja protiv zatrnulosti izvora, bježe oštricom svakog srha.

I uvijek, čista se pesnica odvaljuje od pećine probijajući se prema grčevitom sjeveru.

Divlje dno, ogrijano na našim vjeđama, vraća se u svoju kaotičnu košulju.