Sve oči uprte u Jedno, kao nastanak i najljepši rasap počivaju jedno u drugome:
ustrajući, jer pamte zločin svijeta. a ljubav se prenosi u bijegu kroz nas
kao da nas i nije.
Tijekovi zrenja izabiru uvijek najbeznadnije riječi, opasne stupnjeve voća, dok nas nježan razvoj straha vezuje u poredbe udova i užitka. Al nikad se nama ne završava:
Kao što se sve poželjno zelenilo stječe k jednom danu, janjetu na zlatnom polju nesreće, svi su pogledi blizina nekog basnoslovnog tijela koje ne možemo osloboditi ljudskosti da bismo ga ljubili – koje posjedujemo istom u gubitku.
Umremo li najposlije, naše će vidjelo nastaviti samo, kroz pustoš, kroz rasjelu stijenu, kroz zdvojno zvjezdano drvo. Al mi, gdje li ćemo biti dok nas ljubav bude u sebi miješala kao razdor raspalih slika, ne znajuć da nas odavna već nema?
1960.