Sada te više ne mogu nazvati maštom. Zidovi što odolijevahu njezinu pritisku
provaljeni su našim sjedinjenim dahom. Mora su se našla na gorućoj nam razini,
uspokojila se u našem klonuću. I sam međaš rođenja postoji još samo da bi
pamtio bezdušnost blagodati.
Koja svojim hranjivim plamom dvije zemlje pričešćuješ, sjemenko! Lijepa u tušti svog cvjetnog spola, u nasmiješenu otrovu namnoženih udova! Kopno razgaljeno u golemu izdisaju crvenice, kao na vrhu prijesna jezika…
Tijelo u pohodu kupina i dah u krševitu slijevu – svako svojim mahnitim putem. Zatvara se knjiga klasja, gasne uspoređeno lice.
Ovdje, svagda, slobodnjače oblaka, oporučen najkrućoj bezazlenosti.