Ž.
Poput pripitomljena daha, lice ti navire i dolazi u vedroj prepasti trenutka.
Svikla toploti pješčanih pismena, slanosti vjetrova labirinta, voliš biti
stiješnjena u kakvu sunovraćenom vrhu. Koji tvoj sjenati uvjet ne bih ispunio!
Pristižem grču brzica, tamnu zagorčanju zraka. Svijestim se na svim mjestima
tvojih žudnih nestanaka. Pa te ponovo, nakon duge obeznanjenosti vremena,
puštam da se sa smiješkom utopljenice pojaviš iz svog zatajenog badema i pripremiš
svježu vodu jutra.