Obdan i obnoć, bratime se udarci, oslijepljeli riju sumnjičavo tlo naših uzdisaja.
Snijeg od pelina vjerniji sveti se prostosrdnošću krvnika. Lažne nam se ptice
bacaju u grudi: kojoj suzi oprijeti se, kojoj rani vjerovati?
Na zemlji osmagla kruha uče se hodati garišta. Na nekim nepodijeljenim još čelima spavaju krvoprolića, a krv se usavršava poput lude letjelice.
Umjesto zaborava, nepokoreni tragovi, gnjila što zri zajedno sa nama, našim tijelima pridignuta. "Gorča nam usta od ploda, uspravnija nam poplava…" Gdje stajaše stablo, konači oluja. Mašklin se sporio anđela, planina o zgoljna bosjaka. Tko je zatvorio oči? Tko je prinio srcu daleku, tako daleku ruku?
Putujemo tako u brazgotinama svakog neba ko suviše jasan teret. Braća nas iz vjetra pretkazuju, drage pretvaraju. Posljednji pokolj nije se još iz zemlje vratio, a živjet nam je ko usovi, prosjačiti pogaču najoskudnije vatre.
U potrazi za kugom što bi nas zamijenila.