Tako razbuđenom, zid neće osloboditi šaku. Otpast ćeš od pozkazivosti podneva,
da prosvjećuješ snijeg il kakav god opsjenjeni bezdan.
Samo još grmljavina drži na okupu kamenove, u visini otkinutoj od ustiju prinudnoga sna. Daleko od blijeska, suša je iskupila pljuvačku i uzgaja ugarak u tvojim ustima. Tako ti, bezakonoga jutra, sjena sabija cestu u želudac, onu koju moraš prijeći.
Od crvenoga do bijeloga polja kolje se jaganjac. Od bijeloga do crvenoga, krv se obnoć preobražava.
Nebo je zacijelilo svoje dronjke, ostavivši tek modrinu u otvorima očiju, pogled koji plavi.
Krvarina već je prohodala, okrijepljeno ti se brdo vraća na grudi.