Sonet svagda počne pronevjerom zraka:
to mjesto visine hrani se lakoćom
riječi što su stigle napore oblaka
da oglase glazbu oguglalom pločom.

U istoj bje gužvi vatra ukradena
dahova što mračne usporedbe traže
tumačeći kakva bistrija vremena
gdje zakoni jošte pjesništva ne važe.

Od pokisla ognja biva nujna voda
valovlja što goni srokovane lađe
da sebi ko piću pučinskom se podaš,

Dok izbačen tako iz valnoga svijeta
napokon u zemlji mrtva sebe nađeš
te zemlju prepoznaš kopnom od soneta.