Sva glava soneta, u četiri stiha,
za četrnaest misli sabrano rasulo –
il zgusnućem tvari katastrofa tiha
pothranjuje neko budućnosno čulo?

Trup brine za sveze i obrate građe
priskrbljeno ne bez stanovite muke,
katkad i po cijenu odglumljene krađe
jer pripadne trupu dvije su nužne ruke.

S nogama tek upit otvara se pravca:
ne ustaj na lijevu, ma i obvezatnu,
da ne prevrne se jagahna ti plavca;

Al s obje požuri na dužnu poantu –
sav trud bi ti mogo (što tražiti hasni
spolovilo pjesmi?) otići u krasni.