Još čekam noću kad ćeš k meni leći.
Hoću li čuti tvoj krilati korak.
Hoće li cijelog iscijeliti riječi.
Hoće li skinut s usta grumen gorak.
Al vrata su noć trepte zatvorena.
I sat za satom ostavlja me nada.
Parketom ječi suhi štropot sjena.
Nijednog sna da napokon me svlada.
Na kapcima sve gušću ćutim kmicu.
Mrak pahuljama ostinulim sniježi.
U muku kopnim nalik tamnu krivcu.
Od groze koža mi se ježi:
odavno već uz mene ona leži,
dvojnica tvoja s koprenom na licu.