Taj trošni kaputić tvoga Mockinpotta,
iz predstave nošen u predstavu, slikom
kazujuć svu slavu ljudskoga života,
istina je, više šaptom nego vikom.
Tebi je taj bijedni, pohabani kaput
postajao plaštem i ozračjem sjaja.
Tek trošenje samo ponio si na put
iz scene u scenu kao sjenu raja.
Dospiješ li i ti do dragoga Boga,
kad već ne treba ti trapljenje ni joga
a niti da vječnost ičim te svojata,
moći ćeš pokazat, mjesto ine nošnje,
ko spomenik svoje bajoslovne trošnje,
golu kožu, cimer glumačkog zanata.