Ispotiha more svjetla suglasnike
i samoglasnike liječi prostorima
u proslovu koji, postupnošću plima,
uspravlja se sluhom uz plakane sike.

K moru liježe nebo, natmurena rima,
nadglasava nijansom to sumračje slike,
tek najsivlja bora priviđa vidike
raspršene poput pokrajine dima.

Sada je to prizor monološkog bijesa,
obred liječenja je postao tortura
gdje značenje sila jednodušna stresa;

sve je volja, glasnost, zaglušna cenzura,
a borbena crta, lomot, mjesto plesa,
rasap kamo urlik ubilački gura.