Predmet zatvoren i savršen, oblutak,
s kojim mljacka more, usta Demostena,
je li rob sudbine il slobode lutak,
odlomljen i bačen s retoričkih stijena?

To ništa u njemu, puka sjena riječi,
neizgovorene, koju more kuša
nebrojenom usnom isto govoreći
kao izgubljena, rastopljena duša,

to ništa što čvrsnuć postaje sve manje
tek je Zemlja pala u bezdan ideje,
usred mreže kojoj očice se tanje,

gdje vihor i magla, svijetli kaos sve je,
a ispraznost višnja najstalnije znanje,
planina užitka, ludo plandovanje.