Zoranu Kravaru
1.
Trebalo bi s maslinom istrajati ljeta
stoljeća štoviše, ispunjena mijenama
zelenog u srebrno, kada joj je sjeta
posljetkom što sivi u svim svojim sjenama.
Olako joj reći: ne razumijem masline,
znajući da putuju dok tapkam na mjestu,
da riječ im se zgusne dok se moja raspline
kušam li objasnitit tragedsku im gestu.
Ne spominjuć Ahila i kornjaču, valja
okusit joj narav u ulju, tom začinu
u kojem praznuju pregorjela slavlja.
Da riječ ovog proslova ne ostane suha,
uljem stoga kapnimo kus obična kruha:
nećemo komentar bolji nikad naći mu.
2.
Okusi me pojava ne muče zaludu
u povodu riječi kao što je maslina:
ne znam što bi plodnije moglo prožet grudu
nego neka mitska, uljevita praslina.
Paklina bi svakako iz zemljine srijede,
tlom profiltrirana, mogla se primaknuti
spomenutoj pojavi, al za nju ne vrijede
organski problemi, ravno suncem taknuti.
Biljka znatno drukčije lomi navijest zrake,
jer elastičnošću jest, žilavo, maslina –
taj pojam što ispraća um u polumrake.
Ako bismo sudili stvar prema podrijetlu,
maslina je nečim sukus sviju raslina:
kada sve se utrne, uljem vraća svjetlu.
3.
Očito me rukopis prenagljeno vodi
da maslinu svedem na protočnost naslade.
Pravi izraz trapi se na kruhu i vodi
puštajuć da zanos poteškoće rashlade.
Nikad nisam, naime, upoznao drva
za koje bi tako važilo opažanje:
ono radi naporno poput kakva crva –
očiglednost gola dokaz tome snažan je.
Kako joj se korijenje grčevito hvata
svoje osnovice! I kako izažima!
Ništa žešće nevrijeme krošnjom ne lomata!
Ni pisanju, bojim se, ne piše bolje.
Odolijevajući atmosferskim lažima,
ostaje mu: žilavo sažet svoje polje.
4.
U suši imena, jedvice još zazivi:
vrisak vrhu vrijesova, žamor ružmarina,
samogovor smrče – cvrčci nezajazivi,
rujan šipak raskoljen do ultramarina,
žagorom rogača užagreni prisoji,
budnost zadnjih dubova, starosjedilaca,
dok im borje šumom besjedu ne prisvoji,
usklik kojim čepres se u prostore baca…
Istom se po mirtama poznaje tišina, -
od pripjeva tihih ganutljivo naginje
mnogo razgovjetnija na platnu modrina.
Kada cijelo obzorje s otokom već šuti,
a nebo u oganj molbeno se naginje,
tu, s maslinom, pred noć se zaglavljuju puti.
5.
U dvoje, u troje, u petoro – mlada se
debla osovljavaju iz korijena stare
masline. U zemlji do nedavna, sada se
idejom prolistalom iz grobnice zare.
I kako iz doba podzemnog izrastaju,
smjesta jedno drugom u korak se hvata –
časom združujući se, časom opet rastaju,
povezana plahošću poplašena jata.
I korak za korakom sa krošnjom se vrti,
lomeć svaku gestu oko prazna staništa,
zavitlane uokrug vjetrovite misli.
Manje k tlima svrnuto nego put nebesa,
svojom nagoviješću – za nikog i za ništa –
to zakleto gibanje plete vriježu plesa!
6.
Vi što posnu dajete pozlatu vlasteli,
zadnju pomast bijednom, biljno zlato otoka,
maslinici, prozvani jugom tako bijeli
(za podlogu štivu podobni već odoka),
sutonskom metaforom sad se pretvarate
u poredak trijezan stupova bazilike
za obrede sumraka, zgasivši ornate,
pokrećete spore, patetične prilike.
Stepeništem laganim silazeći k moru,
u snovima ivanjskim od prozirna plavila,
šaputavom oporbom morskom rogoboru,
hoćete li ikada, u tragičnom zboru,
dajuć pristup valima u maslinsku moru,
stići na kraj puta, do pjene ništavila?
7.
Kad vas gledam, masline, u žarkoj tišini,
u gotovo čujnoj brzoj struji vremena,
vrtloženoj suncima, zviježđima u tmini,
posljednje od svoga plemenitog plemena,
vidim zorne oluje vašeg ljetopisa
u glumstvenom granju koje se od korijenja
nipošto ne odvaja – kao krik od spisa –
vidim požar sažet snagom spora gorenja.
Tad u vašem bezglasju znak vidim za krajnje:
izraz doslovce korjenito se upinje
da pogibelj granica svu prigne u granje.
I dok, silom trajanja, sav vaš ures pada,
ko što se sa stvari ljušte slijepe lupine,
vaša siva jalovost slavoluk je Hada.
8.
Znadem, prava svrha bi ovih zapisaka
bila ta da zadnju riječ prepustim maslini:
da nezaobilazno kažem nemoć znaka
ne dajuć da iskaz patetika zaslini.
Ali, prije nego se oslobodim slika,
masline mi valja obranit od navale
bršljana i kupine, svih tih nametnika
kojima su, preko volje, oslon davale –
ako nije prekasno, jer je pjesmu, kao
i maslinik, davno, priroda preplavila
rastom asocijacija (- spjev otpjeva svoju -);
laokonski kazano: u neravnu boju
bez etike i bez poštivanja pravila,
makar kako mišićav, naš je junak pao.