Podignuti prije sto, dvjesta, trista godina, svaki ususret svojoj granati,
zvonici su previše vidjeli.
Zvonici, nekada sveza zemlja i neba, sada podsjećaju nebo na zemlju koje nema, bivši zvonici.
Zvonjava nevidljiva, nečujna stoji na mjestu gdje nikoga nema, zvona koja se pod granatama oglašavaju, množe se izvan sluha, vida.
Zvonici uspravljeni još samo u svom imenu, zapamćeni u svojoj munji.
Piramide, stošci, preslicu, lukovice, preoprezno su se približavali nebu, izmicali pred najsmjelijim korakom, ustrajali još samo u ideji.
Zvonici koji nas više neće napustiti kamo god krenuli.