Molim vas, nacrtaj mi ovcu!
Mali Princ
To beskrajno sigurno lutanje ovaca!
Gle, jedna za drugom neshvatljivo žureći,
poput grmlja maglenog, u suton koraca:
možda taj vam prizor besanicu usreći.
Nisu niti priglupe kao što se misli,
nastavit će dalje od pastirskog okrilja.
Psi imaginacije žalosno su kisli,
ali njih je ruka krajolika pokrila.
Jedna tijesno za drugom, ugaziše stazu
u rijetkost zraka, preko siva bezdana.
I eto ih promuklih na kristalnu gazu
gdje i obična je stranputica zvjezdana.
I kako se zapliću putovi ovaca!
Prođu li kroz oblak, već su se umnožile.
Vidiš, samo srljaju i svaka se baca
naprijed, kao da ih ondje nešto proždire.
Mora da ih proždire, one njuše povijest
pod prljavim rumom koje već je prodano.
Jedva ih tko mora k oskudici povest.
I bez obećanja slijedile bi odano.
Runa vam otežala od rose i inja,
sve od kasna zlata, tlapeć svjetlo jasala,
čekaju li posljednju zvijezdu da zatinja?
Ili su zaludu tamom se napasala?
Kad vam muklo odjeknu od kamenja rebra,
trk vam se ubrza, srce krene u grlo,
pod runima noseći sva zlata, sva srebra,
srnut će stazom koju nije utrlo
poštenje ni navika govorljive gladi:
nazret ćete možda vrtoglave ledine
gdje proljet zabludjela tratinčice sadi
sve dok ledenjake lozinke ne sjedine.
Hitrije potecite preko ruba riječi
da bi predvodnici napokon zaostali.
Vaša će brojanica beskonačno teći
i kad vuneno se san vaš osamostali.
Ovce bijelo pisane na crnini noći,
od metafore tek nismo vas zaštitili,
jer, nujno se pitamo, tko će ikad moći
ustvrdit da vuci nisu od vas pritili?