Pozornico, propuh si najveći na svijetu:
kazalište loše krpa rupe, pukline;
dokle krdo bjesova prohodi u lijetu,
mi čekamo da nas dah vlastiti ukine.
Smatrasmo se općinstvom a već smo na sceni,
statisti il slično, možda smo i nezvani.
Netko nas je gurnuo među druge sjeni,
čekam preobrazbu, glavu kakve nemani.
Bože, tu je užasno hladno, loše griju,
il čekaju da se međusobno zgrijemo.
Nitko ne zna podjelu, neki nešto kriju.
Nismo zagrijani ni klapom, ni prijemom.
Iz duša propuhuje, okna polupana,
rasklimana vrata, samo rupe krpaju.
Kad će krov uzletjeti, pitanje je dana,
već će naći rupu gdje i nas strpaju.
Tekst još nije zgotovljen, mnogo još se hoće
naših pluća, krvi, mišića i živaca.
Svi si nešto vičemo, nadomak gluhoće,
bezobzirno, pjano, kao narod krivaca.
Šapću nam il prijete nam, glasno kuju nas u
zvijezde, sitnišem nas srdito naganjaju.
Zastor hitro podignu, glumimo u času
dok još grede, daske, vješala nam blanjaju.
Osrednji teatar, tijesan za utopije,
tu baš nikome se ne da glumit uludo.
Izgledat će bolje kad se malo popije,
ostajemo makar da je sve to suludo.
Čim netko izostane, uskaču fantomi,
tekst govore, oponašaju nam pokrete.
Zar nećemo ubrzo biti što i oni
ko i oni, sjene lutat će nam proklete.
Guraju izvana da nas bolje sabiju.
Nikad dosta naroda, pa bio za ništa,
ko za referendum stisnutijeh zubiju
još i mrtve izvlače iz propadališta.
Počeo si s "Kraljevom", prozepst ćeš u "Learu",
dok ti Orsat šapće u snu da smo svjetina.
Zar Fric nije pisao tekst kurbinom piru?
Izdrži do ljeta, a već prijeti ljetina.
Bježeći u "Richarda", brže tražiš konja
za kraljevstvo s kog smo pali već na magarca.
Lešina Polonija za zastorom vonja.
Mi smo proigrani, čujemo od vrabaca.
Svijeća se ugasila, ostasmo u tami,
Lady Macbeth neće sprati mrlju krvavu.
Još nas ima previše, a regbi smo sami,
od svih napušteni, igrat ćemo državu.