Flori, Tonku
Adrese se gase. Gase se adrese.
Danonoćno, stalno. I dok smo još skupa.
Premješta se život kad ga kob pretrese
sa smrznutim smiješkom posred lica tupa.
Prozor gasi prozor, zdanja križa tama.
Gle, zgrada već stoji na jedinom stupu.
Ali i ta slika pred vidom se slama:
gdje je bilo svjetlo, vidiš crnu rupu.
Odlazi se krišom i bez oproštaja.
U magleno jutro. U krvavo veče.
I svakom se sreća sa očajem spaja.
Znamo isto: nitko vratiti se neće.
Gase se adrese. Adrese se gase.
Premda usred bijega, žurni odlaznici
za tren još na pragu zamišljeno čase:
čuju li se negdje zagušeni krici?
Dolje, selidbena il mrtvačka kola
čekaju da bivša zalupe se vrata.
Soba za sobom odjekuje gola
dok dizalo tone put hadskoga kata.
Negdje drugdje, ali tamo nikad više.
Još nekako, ali nikad više tako.
Ugasla adresa čest života briše.
Već za korak bliže mraku si se mako.
U nekoj davnoj, ugasnuloj sobi
ljubav me je jednom prepoznala svojim.
Zar je sjećanje još samo glasnik kobi?
Usred tamne misli, stup od soli, stojim.
Gase se adrese. Adrese se gase,
prozori se trnu, drugdje možda pale.
Netko negdje čeka da ga noć odnese.
Još nazočnog zebnjom okupljeni žale.
Nije nužno živog spustiti u raku.
Na novu adresu stiže barem nada.
Ugasle adrese svijetle nam u mraku
utrnulim sjajem zabranjenog grada.
Kad ognjišta zadnjeg pepeo se raspe
i kad ugasi se posljednja adresa,
pomrčat će zviježđa bljeskom zgasle rase:
sav će svemir zasjat sjajem crnog krijesa.
21. srpnja 1986.