Na već niskom suncu,
mi iz najmanje babuške
bacamo najveću sjenu.
Po sjeni, koja putuje stolom,
penje se preko kruha,
blijedi na staklenci, znamo,
vedar je bio dan,
oblaci su nas uzimali ozbiljno.
Katkad nam se čini, bili smo daleko,
ali se izvanredno dobro čulo.
Nadahnjivao nas je podli duh svemoći,
spreman razbuktati se na jedan neoprezni dah.
Prizor završava krajnje nervozno,
noge žurno evakuiraju poligon
obarajući mete u dijamantni pijesak,
nema povratka u prvobitni prasak.