Neudobna povlastica koju je kritičar i antologičar, prevoditelj i dramaturg
Zvonimir Mrkonjić stekao svojim pravom i obavezom da se bavi drugima često
se znala izvrgnuti u naličje da su drugi učestalije promatrali njegov hermeneutičarski
i aksiološki rad nego li njegovu uže kreativnu, pjesničku dionicu. Pod pero
mi je došlo da za Mrkonjićevu poetsku aktivu napišem kako je autonomna, nastala
nezavisno od njegove erudicije i angažmana na inim područjima, ali - promislivši
malo bolje - radije bih kazao kako je ipak nedjeljivo povezana s njegovom
potrebom da sudjeluje u prostoru kolektivnog pisanja (te da makar sa strane
djeluje na mijenjanju konteksta unutar jezika književnosti), što međutim nipošto
ne znači da nije na svoj način autentična.
Punih već pola stoljeća Zvonimir Mrkonjić objavljuje svoje stihove, a još od srednjoškolskih dana postavio je pred sebe (a time i pred potencijalne čitatelje) vrlo visoke kriterije. Naime, usuđujem se formulirati kako ga je otpočetka karakteriziralo plodno nezadovoljstvo pjesništvom pukih impresija i retoričkih efekata, kako se - upravo iz želje za ekspresivnošću teksta i otvorenošću smisla - pobunio protiv sentimentalne i "pastoralne" redukcije na očekivane učinke. Premda izraziti Mediteranac, nije do kraja prihvaćao ni tada iznimno popularnu varijantu južnjačke slikovitosti, kakvu je predstavljao Lorca i njegovi španjolski suputnici, a nije se zadovoljavao ni lapidarnom verzijom talijanskoga hermetizma (te njegovih hrvatskih zagovornika).
Zlobno i simplicistički netko bi mogao dodati kako je to logično s obzirom na njegove preferencije prema francuskoj poeziji, vrlo rano uhvaćene i prihvaćene raspone od Baudelairea i Rimbauda do Valéryja i nadrealista. Mislim međutim da je bitan odgovor drugdje: u Mrkonjićevoj svijesti o iscrpljenosti kako topoloških, kolektivističkih poetika tako i prenaglašenih egzistencijalnih, intimističkih opcija, u svijesti o svojevrsnoj zloporabi ambijenta kao slikovnice i individue kao neponovljivog junaka. Daleko od napuštenih socrealističkih direktiva, ali i od diktata plačne ispovjednosti, što je zamijenio prethodeću dominantnu liniju, Zvonimir Mrkonjić je već sredinom pedesetih godina protekloga vijeka progovorio glasom trpkog nemirenja, slutnje nekih specifičnih, pisanju imanentnih prostora, mogućnosti prodora u protege s onu stranu imenovane zbilje.
Prvu pjesničku knjigu tiskao je 1962. godine, kada se priključuje krugu oko upravo pokrenutoga časopisa "Razlog" (u kojem učestalo objavljuje pjesme, prijevode i eseje). Opravdano ga je stoga svrstavati u razlogovski naraštaj, naraštaj pisaca stasalih baš u to vrijeme i bitno motiviranih za snažnije otvaranje prema europskim tokovima (posebice prema tzv. njemačko-francuskom dijalogu ontološke potrage za razliku od anglo-američkog empirizma, koji je značajno odredio "krugovašku generaciju"). No, treba pripomenuti kako se Mrkonjić od početka klonio prenaglašene filozofičnosti poetskog pisma, kako je zazirao od pojmovne rešetke i racionalne određenosti projekta, nalazeći plodnijim kretanje unutar intuitivno naznačenih pojmova.
Nije slučajno da su mnogi tekstovi Mrkonjićevih ranijih radova zapravo pjesnička proza. I to je svojevrstan oblik neprihvaćanja uhodane tradicije, zazora također od ljupke melodije i glatke konstrukcije. Razumije se da ga pritom hrabre primjeri rimbaudovskih Iluminacija, no pogotovo ga impresionira paradoksalni raspon između michauxovskoga negativnog uzgona (samoporicanja) i charovskoga ekstatičnog energizma (afirmacije etosa pisanja). Možda i više od izravnih pjesničkih uzora u ritmizaciji pjesme u prozi on slijedi kombinatoriku avangardne glazbe, no ujedno i logiku neprikazivačkih ("apstraktnih") medija, omogućujući tekstu da se slobodno konstituira i demijurški uspostavi kao autonomna činjenica, dapače predmet.
Prvu Mrkonjićevu fazu, desetljeće knjižnog objavljivanja, zaokružuje Knjiga mijena (1972.). Za njim je već bila analitička studija o suvremenom hrvatskom pjesništvu, pa to znači i ulančavanje vlastitoga pisanja u širi povijesni kontekst. Eliotovski kazano, Mrkonjić je na taj način izvršio i izbor svojih predaka u materinskom jeziku. Uz trajan i plodan polemički dijalog s Ujevićem, smijemo zaključiti kako je Mrkonjiću bilo posebno stalo afirmirati dotad manje čujne pojave, pogotovo one jedva zamijećene u "krugovaškom" klapskom registru. Kao primjere određene tekstualnosti posebno apostrofira Ivšića i nadrealističku fazu Ivaniševića, zasluženu pažnju posvećuje Pavloviću i Zeljkoviću, Quienu i Stošiću, a pogotovo ulogu svjetionika pridaje Nikoli Šopu. Drugačije rečeno, naglasak s poratnih, obnoviteljskih godina dobrim dijelom prebacuje na hrvatsko pjesništvo tridesetih i četrdesetih godina, koje je kanda nosilo klicu smjelijih imaginativnih (i oniričkih) prodora.
Naslovom Knjiga mijena Mrkonjić je ukazao i na vlastitu poziciju mogućega trošenja određenih poetičkih modela i potrebe njihova elastičnog mijenjanja. Apsolvirajući neke avangardističke i eksperimentalne geste nužno se osvrtao i unatrag, te je već u svesku Šćap mlohavih (1970.) radio kolaž s uklapanjem medijevalnih citata, a pjesnički ciklus Puncta, posvećen Ivšiću, izgradio je pozivanjem na Boškovićevu atomističku teoriju. Kao svojevrsna reakcija na zaokruženost, pa time i "začepljenost", prve faze strogih stihova i poetske proze, u sedamdesetim godinama jača Mrkonjićevo zanimanje za konkretističko izražavanje, za grafičku i vizualnu organizaciju stranice, odnosno za programatsko vođenje konceptualnih izvoda. Rezultat toga su dvije naročite publikacije Bjelodano crnonoćno i Opscenacije, koje svakako predstavljaju više od indikativne digresije u opusu.
Okretanje sonetu - donekle baš na tragu konkretne poezije, a u nekom smislu nusprodukt prevoditeljskih i interpretativnih okušavanja - doživljeno je s razlogom kao simptom postmodernoga obrata (u sinkroniji s nekim paralelnim fenomenima), ali i kao znak uvećanog povjerenja u vlastite mogućnosti poigravanja različitim slojevima konvencionaliziranog nasljeđa. Uostalom, provjeru soneta su rado iskusili svi oni kojima nije stalo do lakoće i proizvoljnosti, koji su njegovali disciplinu izraza radije nego razgovornu ležernost tzv. slobodnog stiha. Mrkonjić je kroz čvrsto ustrojstvo pjesme u prozi i ideju strogosti (Svijete, stroga sliko, pa i More sav Vid) zapravo bio uvijek blizak strukturalnom mišljenju, jasnoj organiziranosti elemenata, pa je njegovo obraćanje zatvorenoj sonetnoj formi manje iznenađenje nego li se to na prvi pogled čini.
Svoju prvu sonetnu zbirku okrstio je Zvonjelice (1980.), arhaičnim nazivom iz hrvatske tradicije, ali i svjesnim namigivanjem na izvod iz vlastitoga imena (koje zvuči vrlo zvonko), a jednom drugom zgodom isto se tako poslužio još Barakovićevim nazivom za sonet: "zučnopojke" (namjerno ga iskrivljujući u "žučnopojke", jer mu je manje bilo do zuka-zvuka, a više do žuči-gorčine). Kako bilo, kroz sonetistiku Mrkonjić je manifestirao svoju educiranost i vještinu, svoju artificijelnost i distancu od izravnosti, svoju dosjetljivost i svoju sklonost podrugljivosti. Međutim, i sonet sam ga je uhvatio u svoje "ralje", prisilio ga da se prilagodi, da svoju načelnu ironiju najprije ublaži autoironijom, a zatim da podsmješljivo prizna kako je iza ironičnoga izražavanja zamka sasvim ozbiljnih prvih i zadnjih pitanja.
Relativno opsežna sonetna produkcija, okupljena u još četiri zbirke (Crna kutija, Mješte hljeba, Šipanski soneti i Kao trava) omogućila je Mrkonjiću da proširi registre svojih preokupacija: prividno identična morfološka "matrica" otvorila se i neosimbolističkim i neoegzistencijalističkim poticajima. Tobože usputno, s margine, indirektno, u sonet je ulazila građa svakidašnjice, pa i talog življenja. Kad je već sonet nešto poput kalupa, zar je čudno da ga opsjedaju priručni, prefabricirani i konfekcionirani jezični sastojci, inače opsesivno privlačni našem pjesniku za kreativnu manipulaciju.
Ali nije se Mrkonjić nikad do kraja predao isključivo vezanom stihu (premda je još iskušao baladne i polunarativne formate). Osjetio je da bi bilo preopasno pristati na monokulturu rime, pa je nastavio i dalje njegovati proznopoetski iskaz, kao govor drugačije relevantnosti, da ne kažemo ozbiljnosti. Dva su ga izvanjska povoda na to posebno nagonila: najprvo se uznositim rečenicama obraćao supruzi koja je u bolnici čekala rođenje njihova djeteta (taj je aspekt pisanja okupljen u knjizi Pisma u bijelo), a zatim je nastupilo ratno pustošenje Hrvatske na koje je Mrkonjić odgovorio jetkim i gorkim zapisima (zbirka Put u Dalj i dijelovi San, magla i ništa).
Dakle, jedva da postoji čista sonetna faza, jer je u osamdesetim i devedesetim godinama Mrkonjić usporedno pisao različite oblike, a pjesmi u prozi - takoreći, ishodišnom modelu - navraćao se povremeno naročitim intenzitetom. Plaketom Divlji bog (1987.) zaokružio je jednu dionicu iznimno zrelog ispisivanja te amfibijske vrste, oblika koji se istodobno sam konstituira i razara, a zbirkom Gonetanje gomile (2002.) dao je autopoetički akcent čitavom svom takvom bavljenju. Naime, metafora građenja i slaganja nakupljenih kamenova, udružena s idejom osluškivanja i slućenja njezine razložnosti, doista je prikladan korelativ za poetski napor organiziranja autonomnog i dinamičnog prostora.
Nezavršeni poetski opus Zvonimira Mrkonjića u svojoj je dugačkoj amplitudi i razgranatoj artikulaciji doista najbliži projektu protejskih protega. Malo koji je pjesnički put u drugoj polovini dvadesetog stoljeća toliko indikativan i elastičan, toliko razveden i poliedričan, a upravo je na primjeran način omogućio hrvatskoj poetskoj riječi da prebaci most iz prošloga u novo stoljeće, da u novotisućljetnom kontekstu ostane i dalje okrenuta budućnosti.
Tonko Maroević